PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Izučavanje filozofije u inostranstvu, posebno na nekom austrijskom ili njemačkom univerzitetu, zahtijevalo je, međutim, obezbjeđivanje odgovarajućih materijalnih sredstava kako bi se Petronijević mogao izdržavati tokom školovanja. Stipendiju nije mogao dobiti za takve studije, jer je država davala finansijska sredstva samo onim kandidatima koji su prethodno uspješno završili Veliku školu. Prema tome, nastavak studija na nekom stranom univerzitetu, uz mogućnost dobijanja neophodne stipendije, nije dolazio u obzir. Stoga je Branislav došao na spasonosnu ideju. Saznao je da bi, ipak, mogao u svom kraju dobiti stipendiju, ali samo ako bi se upisao na medicinu, jer su visokostručni kadrovi iz te oblasti bili traženi i dobro plaćeni u svim sredinama. Trebalo je, naime, obrazovati medicinski kadar kako bi se ispunila zaista velika praznina u nedostatku kvalitetnih i kvalifikovanih ljekara. Stoga se Branislav opredijelio za dobijanje stipendije, čak i po cijenu da mora upisati neku oblast koja nije bila po mjeri njegovog tadašnjeg životnog opredjeljenja, samo da bi mogao otputovati u inostranstvo i tamo nastaviti studije.
Uskoro poslije takve odluke otputovao je u svoj rodni kraj i tamo se neposredno informisao o mogućnosti dobijanja stipendije. Lokalni zvaničnici su bili spremni da mu dodijele stipendiju, ali samo ako se upiše na medicinu, jer im je ljekar bio prijeko potreban. Drugačije se nije mogao privoljeti neki već obrazovani medicinar da dođe u tu sredinu i obavlja ljekarsku praksu. Petronijević se obratio zvaničnicima u Tamnavskom srezu i podnio sva potrebna dokumenta uz prateći pismeni zahtjev za stipendiju, ali i uz davanje obaveze da će ne samo na vrijeme završiti studije, već se i vratiti u rodno mjesto da obavlja stručnu ljekarsku praksu. Ubrzo je usvojena Petronijevićeva molba, ali je predlog morao najprije da prođe kroz skupštinsku proceduru, a potom i da se proslijedi Ministarstvu unutrašnjih poslova. Međutim, kako to biva u našoj administraciji, taj proces je potrajao veoma dugo, ali je, ipak, bilo izvjesno da će Petronijević dobiti stipendiju. Sa tom nadom on je u novembru 1894. godine otputovao u Beč i na tamošnjem univerzitetu upisao Medicinski fakultet. Pri tome je, kako sam napominje, izabrao jednu od mogućih studijskih varijanti koja ima najmanji broj ispita.
U tom periodu njegovog života, kako sam ističe, on je u bogatoj Univerzitetskoj biblioteci studirao djela klasika filozofije, i to Loceovu Metafiziku, Spinozinu Etiku, zatim djela Edvarda Hartmana, Artura Šopenhauera, Lajbnica i Herbranta; dakle, radilo se o najvažnijim i najtežim oblastima za koje je trebalo uložiti ogroman napor da bi se prodrlo u srž dubokih misli koje su iznosili navedeni klasici filozofije. Upravo je u to vrijeme Petronijević počeo da se dopisuje sa svojim ranijim voljenim profesorom, a od tad već iskrenim i provjerenim prijateljem dr Milanom Ševićem.
Međutim, nijedan ispit u međuvremenu nije položio niti se trudio oko savlađivanja gradiva, tako da se samo formalno vodio u evidenciji na tim studijama kako bi redovno dobijao stipendiju. Uporno nastojanje da dobije novčanu potporu za studije filozofije, preko prof. Ljubomira Klerića (1884–1910), inače profesora mehanike na Velikoj školi, nažalost, nije urodilo plodom. Upravo je tada definitivno odlučio da upiše filozofiju u Lajpcigu što je i uradio (prema zvaničnoj evidenciji, on je upisan 13. maja 1896. god.). Od tada je potpuno i formalno napustio medicinu i počeo da odlazi u Lajpcig radi potreba školovanja. U Lajpcigu se zadržavao onoliko vremena koliko je to bilo potrebno kako bi pratio potrebnu nastavu, polagao ispite i bio u neposrednoj vezi i komunikaciji sa svojim i drugim profesorima. U tom starom poznatom univerzitetskom gradu, gdje je namjeravao da odbrani doktorat, sistematizovao je i kondenzovao mnoga svoja shvatanja. U međuvremenu je, takođe, došao do niza novih sopstvenih gledišta, originalnih i oštroumnih ideja i zamisli, koje je počeo i pismeno da oblikuje kako bi ih pokazao svojim profesorima i kasnije publikovao.
Petronijević je redovno počeo da, tokom ljetnjeg semestra 1896. godine, sluša i prati predavanja poznatog njemačkog filozofa i eksperimentalnog psihologa Vilhelma Vunta. Iskoristio je tada jedinstvenu priliku ne samo da neposredno upozna i prihvati nove naučne metode, koje je koristio i obrazlagao V. Vunt, već je time stekao mogućnost i da se neposredno upozna sa jednim istinskim velikim filoozofom i naučnikom. Uvidio je da će mu taj profesor moći dati objektivan i mjerodavan sud o njegovom sopstvenom filozofskom istraživanju na polju metafizike koje je upravo tada formulisao kao polaznu koncepciju za kasnija dublja i svestranija istraživanja. Stoga je predao prof. V. Vuntu na pregled i ocjenu svoj mladalački rad pod naslovom Ontološki dokaz postojanja apsoluta. Od uglednog i iskusnog profesora je očekivao istovremeno i da konačno dobije jedan objekivni sud o svojim sposobnostima i filozofskim spekulativnim dostignućima. Nakon pažljivog i kritičkog iščitavanja Petronijevićevog rada, koji je tada bio anonimni mladi student (imao je svega 21 godinu), prof. V. Vunt je, prema Petronijevićevom svjedočenju, izrekao sledeću konstataciju: „Metoda filozofiranja u Vašem spisu bitno se razlikuje od metoda moga filozofiranja, to je spekulativno-ontološka metoda, dok je moja empiričko-induktivna. Moram, međutim, priznati da ste oštroumno formulisali Vaš novi ontološki dokaz, čak bolje no što je to učinio Kant u svom poznatom prekritičkom spisu”.(Nastaviće se)